Name Required

ponedjeljak, 05.07.2010.

Pitanje opstanka

Intervju
Anðelko Akrap demograf
Razgovarala Nives Matijeviæ


Prof. dr. Anðelko Akrap govori o problemu ranog umirovljenja, starenju stanovništva kao jednom od glavnih razloga krize mirovinskog sustava, nepovoljnom odnosu umirovljenika i osiguranika te èinjenici da ljude od 50 godina, izgube li posao, tržište rada više ne treba

U Hrvatskoj æe se 2011. godine provoditi popis stanovništva koji æe, po svemu sudeæi, ponovno potvrditi da su se demografske prilike u zemlji nastavile pogoršavati, odnosno da je omjer mladih i starih još nepovoljniji u korist potonjih. Hrvatska u tome nije izuzetak jer je cijela Europa suoèena sa snažnim procesom demografskog starenja, a jedini je izuzetak Turska.

Naime, prema metodologiji UN-a, ako u ukupnom stanovništvu ima 7 ili više posto onih u dobi od 65 i više godina, onda je to stanovništvo demografski staro. U Hrvatskoj, prema zadnjim procjenama koje su napravljene 2007., èak 17,1 posto stanovnika ima 65 i više godina, a veæi udio staraèkog stanovništva imaju jedino Bugarska i Portugal (17,3 %), Grèka (18,6 %) te Njemaèka, koja je s 19,8 posto starih stanovnika najstarija europska zemlja s preko 16 milijuna u dobi od 65 ili više godina.

Èesto se kao pokazatelj demografske starosti uzima i udio mladih do 14 godina u ukupnom stanovništvu - ako ih je 20 posto ili manje, stanovništvo ima regresivnu dobnu strukturu, odnosno ušlo je u proces demografskog starenja. Europa je demografski stara, što potvrðuju podaci Eurostata prema kojima je u svim zemljama udio mladih manji od 20 posto, osim Irske gdje ih je 20,3 posto i Turske s 27,9 posto, a u Hrvatskoj ih je samo 15,6 posto.

Demografija je, misleæi pritom ponajprije na dobni sastav stanovništva, jedan od èinitelja koji ima presudan utjecaj na mirovinski sustav, a starenje stanovništva jedan je od glavnih razloga krize u tom sustavu. O utjecaju demografskih kretanja na krizu mirovinskog sustava razgovarali smo s prof. dr. Anðelkom Akrapom s katedre za demografiju zagrebaèkog Ekonomskog fakulteta. On, uz niz drugih faktora koji negativno utjeèu na demografska kretanja, istièe i negativan utjecaj prevladavajuæeg koncepta neoliberalne ekonomije, odnosno kapitala koji, kaže Akrap, “ne shvaæa da ne smije pojesti u jednom mjesecu žetvu koja je namijenjena za cijelu godinu“.

Kakve su veze gospodarske krize s porastom broja umirovljenika, odnosno kako se dogodilo da je u relativno kratkom roku dramatièno poremeæen omjer broja osiguranika i umirovljenika u Hrvatskoj?
Specifiène okolnosti, ali i neodgovarajuæa zakonska regulativa, ubrzale su prijevremeni ulazak u mirovinu brojnih naraštaja roðenih nakon Drugoga svjetskog rata, baby boomera koji æe relativno dugo biti korisnici mirovina.

Od prijelomne 1988. godine, kad je u Hrvatskoj zabilježen najveæi broj aktivnih osiguranika, njihov broj, uz zanemariva kolebanja, opada sve do 2001. Od 1988. do 2001. broj aktivnih osiguranika smanjen je za 31 posto, što je posljedica preobrazbe politièkog i gospodarskog sustava, rata i zaustavljanja gospodarskih aktivnosti. U istom je razdoblju broj umirovljenika poveæan s 585.179 na 1.032.120 ili èak 76,4 posto. Rastom broja umirovljenika posebno se istièu dva razdoblja: 1990.-1992. i 1998.-1999.

S politièkim i gospodarskim promjenama propala su poduzeæa s velikim brojem zaposlenih usmjerena na jugoslavensko i istoènoeuropsko tržište, što je bilo posebno naglašeno u Slavoniji i Dalmaciji. Poèetkom 1990-ih narasla nezaposlenost u politièki osjetljivom vremenu nastojala se ublažiti brzodjelujuæom mjerom, tj. dokupom staža i slanjem u mirovinu, pa se teret nezaposlenosti i održavanja socijalnog mira prebacio na teret mirovinskih fondova, ne na kratki rok veæ na dugi jer povratka nema.

Dokupom staža stjecalo se pravo korisnika starosne mirovine, a od 1990. do 1995. staž je dokupilo oko 57.000 osoba prosjeène dobi od 51 godine. Dokupom staža izgubljeni su potencijalno znaèajni radni resursi, a dodatno je optereæen mirovinski fond. Istodobno je progresivno rastao i broj korisnika invalidskih mirovina i u situaciji kada se izolira utjecaj Domovinskog rata. Pritom je invalidnost zbog duševnih poremeæaja bila premoæno na prvom mjestu, a znamo da je to uglavnom teško provjerljiva dijagnoza.

U Hrvatskoj je sredinom devedesetih prosjeèna dob osiguranika pri odlasku u mirovinu iznosila 54 godine. Tako se u našoj zemlji ukorijenio institut ranog umirovljenja koji je, doduše u manjem opsegu, primjenjivan i prije 1990-ih. U našim prilikama to je dvostruki problem - prvo, umirovljenici su relativno mladi i dugo æe biti korisnici mirovina, a drugo, mirovina im nije dovoljna pa rade u “fušu“ te tako oduzimaju posao onima koji su nezaposleni, odnosno poveæavaju nezaposlenost. No, i u Europi se zbog visoke nezaposlenosti 1980-ih i 1990-ih godina proširila praksa umirovljenja u pedesetim godinama.

Problem omjera umirovljenika i osiguranika može se smanjiti u situaciji da drastièno poraste broj zaposlenih. No, kad bi se zaposlilo svih 318.000 trenutaèno nezaposlenih u Hrvatskoj, odnos bi i dalje ostao nepovoljan. To je problem suvremenih društava koji ni druge bitno razvijenije zemlje ne mogu eliminirati.

Koncept generacijske solidarnosti funkcionirao je dok je priljev meðu ekonomski aktivne osiguranike bio veæi od priljeva u umirovljenièku populaciju, a idealan je odnos bio jedan umirovljenik prema pet osiguranika, što je u Hrvatskoj bio sluèaj do 1961. godine, a u to je vrijeme i manje stanovništva bilo obuhvaæeno mirovinskim osiguranjem. U svim zemljama omjer osiguranika i umirovljenika bio je povoljan dok su viškovi jeftine radne snage iz poljoprivrede odlazili u druge djelatnosti. No, viškova radne snage u poljoprivredi više nema, a zemlje koje su se ranije riješile viška u poljoprivredi to su, kad je trebalo, rješavale uvozom radne snage. No, u Hrvatskoj danas ne možemo zadržati ni zaposliti vlastitu radnu snagu, a integracija u društvo uvoznih radnika preskupa je i za jednu Njemaèku, što poslodavci gube iz vida kad govore o uvozu jeftinih radnika.

Osim toga, nijedna zemlja nije riješila demografske probleme imigracijskom politikom. To je problem koji treba rješavati jakom pronatalistièkom populacijskom politikom. Uglavnom sve razvijenije zemlje imaju vrlo restriktivnu i selektivnu imigracijsku politiku. U cjelini gledano, uvozna radna snaga je ipak skupa - visokoobrazovane treba privuæi nadnicama i standardom, a nižeobrazovani mogu doprinijeti porastu socijalnih izdataka u useljenièkoj zemlji.

Jesu li parcijalne populacijske mjere u našoj zemlji imalo utjecale na usporavanje depopulacije u Hrvatskoj?
Od 1991. do kraja 2009. godine ukupno je 140.000 ljudi više umrlo nego što ih se rodilo. Otad traje depopulacija u Hrvatskoj, koja je zbog rata ubrzana, ali se i bez njega oèekivala jer su demografski procesi dugoroèni. Da bi se generacije obnavljale u jednakom broju totalna stopa fertiliteta trebala bi biti 2,1, što znaèi da jedna žena tijekom svog fertilnog razdoblja treba roditi prosjeèno 2,1 dijete. Statistika kazuje da najveæu stopu fertiliteta u Europi ima Francuska (2) i Island (2,08), dok je u ostatku Europe ta stopa ispod 2, a u Hrvatskoj samo 1,38.

U Saboru je 1996. usvojen program demografske obnove, ali on nikad nije ozakonjen, pa mu je karakter bio više deklarativan. Odnosno, neke su mjere uvedene, ali nisu sve ozakonjene, što znaèi da se on provodio parcijalno.

Koalicijska vlada tek je pred kraj mandata usvojila obiteljsku politiku pa je nije ni poèela provoditi, a neke prethodno uvedene restrikcije, poput skraæivanja porodiljnog dopusta s godinu dana na 6 mjeseci, imale su, pokazalo se, negativan uèinak jer je padao broj živoroðenih. Naime, s promjenom vlasti neke su mjere vraæene i prišlo se izradi nove populacijske politike ili bolje reèeno obiteljske politike. Nakon što su se neke mjere poèele primjenjivati, postupno je rastao broj živoroðenih.

Sabor je 2006. usvojio Nacionalnu populacijsku politiku kojom se predviða niz mjera, ali se one takoðer provode parcijalno. Svaka od njih je dala rezultate, ali kad bi se sve provodile demografska situacija bi se bitno poboljšala. Naime, te politike tek u srednjem i dugom roku daju rezultate. Iako Hrvatska u sadašnjim uvjetima relativno dosta izdvaja za te mjere, to ipak nije dovoljno jer nema strategije za rješavanje stambenih problema mladih. Unatoè tome stalni su pritisci od strane kapitala da se one ogranièe, što premijerka zasad nije dala. I lokalne zajednice trebale bi dati svoj doprinos populacijskoj politici, što malobrojne i èine, a one koje to rade imaju poèetne rezultate.

Opæenito, razvijena društva nisu našla “recept“ za obnovu stanovništva u istom broju, odnosno rješenje za izlazak iz škripca gdje je na jednoj strani progresivno smanjenje priljeva mladih u radnu dob, a s druge progresivno poveæanje priljeva u umirovljenièku dob. Taj je problem prisutan u gotovo svim razvijenim društvima, ali je najmanji u skandinavskim zemljama i Francuskoj jer spomenute zemlje provode niz meðusobno usklaðenih mjera i politika u rješavanju tog problema. Dakle, to se ne prepušta spontanosti, tj. situaciji “neka ide kako ide“. No, u Hrvatskoj oko populacijske politike, koja u velikoj mjeri pripada socijalnoj politici, treba postojati nacionalni, nadstranaèki konsenzus jer je tu rijeè o dugoroènim primarno ekonomskim interesima.

Što mislite pod time da kapital ima negativan utjecaj na demografske trendove?
Neoliberalni koncept ruši temelje socijalne države. Kapital ne želi na raèun profita preuzeti rastuæe troškove javnih socijalnih programa povezanih s nezaposlenošæu, porastom izdataka za mirovine i zdravstvene usluge. Pritiske na državu da smanji izdvajanja za javnu potrošnju opravdava izgovorom kako æe se smanjiti poduzetnièka aktivnost. Stalno tvrde kako sada treba smanjiti poreze i doprinose da bi bio veæi gospodarski rast i tako æe se u buduænosti ostvariti svima veæi standard. No, gospodarska povijest pokazuje da krupnom i tvrdom kapitalu dobiti nikad dosta.

Uporno se veæ desetljeæima tvrdi kako je odzvonilo skandinavskom modelu socijalne države, meðutim, bez obzira na sve nedaæe, probleme i pritiske, u tim državama taj model još uvijek funkcionira. Investicije u ljude jesu dugoroène investicije.

No, pojedine vlade i ekonomije preslabe su da bi se mogle suprotstaviti ucjenama kapitalu koji je internacionalizacijom izbjegao potpasti pod utjecaj nacionalnih vlada i zakonodavstava. Kapital želi biti mobilan i brzo se seliti pa je upravo stoga jako malo greenfield investicija. One ga imobiliziraju, a ovako kapital može ucjenjivati nacionalne vlade svojim bijegom, što je danas veliki problem.

Rijeè je naprosto o poduzetnièkoj pohlepi, iako nikad dosad u svjetskoj povijesti profiti nisu bili veæi. No, svjedoci smo da elemente socijalne države prihvaæaju i utvrde neoliberalne ekonomije poput SAD-a. Jer, što je reforma zdravstva u SAD-u ako ne udarac neoliberalnom modelu?

Dakle, s jedne strane koncept liberalne ekonomije želi teret demografskog starenja stanovništva prevaliti na državu, a s druge joj ostavlja sve manje prostora da alimentira sredstva za to, jer ne želi da se to rješava na teret profitne stope. A podaci pokazuju da starost košta triput više od mladosti, a i stalno se širi lepeza zdravstvenih usluga.

Nadalje, kapital želi fleksibilnost tržišta rada, ali ne bi snosio troškove financiranja socijalnih mjera koje bi trebale pratiti tu fleksibilizaciju. Želi liberalizaciju tržišta radne snage, ali ne želi financirati “zaleðe“ osobi koja je bila zaposlena na odreðeno vrijeme, pa je ostala bez posla. A upravo je rad na odreðeno vrijeme ozbiljan problem u Hrvatskoj, on je sredstvo ucjene u rukama poslodavaca. Pogotovo se žene ucjenjuje gubitkom radnog mjesta ako se odluèe na potomstvo. Po hrvatskom Zakonu o radu žene s djecom imaju pravo na tzv. pozitivnu diskriminaciju kad je rijeè o organizaciji radnog vremena, no klizno radno vrijeme omoguæuje mali broj tvrtki. To bi se formalno trebalo regulirati kolektivnim ugovorima, ali to nije uèinjeno. Takoðer je zanimljivo da kad se raspravljalo o ukidanju zabrane rada nedjeljom nitko nije postavio pitanje kamo æe žene s djecom kad nedjeljom ne rade ni vrtiæi ni jaslice. Polazilo se, dakle, od pretpostavke da je neupitno kako je skrb za djecu organizirana, a svi znamo da nije tako!

Èovjek bi trebao imati potpunu osobnu slobodu pri donošenju odluke o tome hoæe li i koliko djece imati, a ne da ga u tome ogranièava materijalna situacija, stambeno pitanje ili nedostatak posla. Poveæana socijalna nesigurnost, osobito kod mladih, utjecala je na porast broja neoženjenih i neudanih osoba u Hrvatskoj. Istraživanja su potvrdila da se meðu èimbenicima koji utjeèu na odluku o planiranju malog broja djece najviše istièu egzistencijalni problemi - nesigurno zaposlenje, loši stambeni uvjeti i financijski trošak podizanja djece. Drugim rijeèima, broj živoroðene djece bi se poveæao kad bi egzistencijalni problemi bili manje naglašeni.

Kako gledate na produženje radnog vijeka kojim niz zemalja, a tako i Hrvatska, želi odgovoriti na krizu mirovinskog sustava?
Jednom sam èuo anegdotu o tome kako je 65 godina postala dobna granica za umirovljenje: kad je u 19. stoljeæu u Njemaèkoj Bismarck provodio reforme, naišao je na veliki otpor carevih savjetnika. Onda se raspitao koliko oni imaju godina i saznavši da je svima 65 ili više postavio je to kao dobnu granicu i sve ih poslao u mirovinu.

Možete vi pomaknuti dobnu granicu i na 100 godina - što to vrijedi kad ni oni s 50 godina, ako izgube posao, ne mogu naæi novi. To nije samo hrvatski problem veæ je mnogo širi. Dakle, polazi se od pretpostavke da bi oni u toj dobi mogli raditi, ali istina je da zapravo - ne rade. Èinjenica je, takoðer, da je pomicanje dobne granice koje se provodi u mnogim zemljama nemoguæe primijeniti na sva zanimanja, a pogotovo ona u kojima se traži spretnost, brzina, izdržljivost, usvajanje novih znanja itd. Zamislite, primjerice, konobare od 70 ili više godina? Moguæe je, dakako, u tim godinama obavljati neke intelektualne poslove, ali i tu pojedini ljudi gube sposobnosti, koje progresivno opadaju u starijoj dobi.

No, najveæi je problem opadanje ekonomske aktivnosti stanovnika starijih od 50 godina, odnosno èinjenica da ih, ako su ostali bez posla, tržište rada ne želi i ne treba. Iako oni imaju veliko iskustvo, teže usvajaju nova znanja, a to je bitno za suvremene tehnologije. Govorilo se da æe se na razini Europe forsirati zapošljavanje tih ljudi, ali kapital to ne zanima jer on želi mlade.

To je jedna strana problema, a druga je u Hrvatskoj niska ekonomska aktivnost žena. Meðutim, u nekim zemljama poput skandinavskih, koje imaju povoljnu socijalnu sliku, žene s malom djecom u èak do 50 posto sluèajeva rade nepuno radno vrijeme, a pritom nije u pitanju njihova socijalna sigurnost. No, to je u Hrvatskoj problem, ali valja oèekivati da æe se s ulaskom u EU poveæati broj zaposlenica s djelomiènim radnim vremenom. Može u Saboru biti i više od 50 posto žena, ali hoæe li to riješiti ove probleme ako se oni ne postave? Opet se netko treba za to izboriti, što znaèi da treba uoèiti taj problem “malih“.

S obzirom na to da se Hrvatska ni deset godina od prethodne nalazi pred novom mirovinskom reformom, znaèi li to da je ona prijašnja bila neuspješna?
Meðunarodne financijske institucije pod èijim je patronatom provedena mirovinska reforma, usuðujem se tvrditi, manje vode raèuna o socijalnoj državi, a više o interesima kapitala. Neki smatraju da su troškovi te tranzicije, toga projekta, bili veæi od koristi, kao i da kapital koji se skupio u fondovima drugog stupa nije dao oèekivane efekte koje su meðunarodne institucije navodile da æe poluèiti. Iako istraživanja ne postoje, smatra se da se gotovo ništa nije postiglo. Ne bih rekao da je taj kapital inicirao poveæanje gospodarskog rasta, što se najavljivalo, a dogodilo se da država od fondova opet uzima novac i daje ga umirovljenicima. Druga je stvar što te reforme nisu riješile stari problem umirovljenika, odnosno njihovog niskog životnog standarda i nedostatnog tekuæeg priljeva kojim ne mogu financirati svoje životne potrebe. Taj problem sve više pritišæe i najrazvijenije. Kako ga riješiti? Krupni kapital posve sigurno to neæe uèiniti. Umirovljenici postaju i politièka snaga, no pitanje je hoæe li oni voditi raèuna samo o sebi ili æe artikulirati i probleme mladih.

Oèito je da Svjetska banka nešto nije dobro napravila, ali ona nikad ne preuzima odgovornost veæ je prebacuje na nacionalne vlade. Kako sada opet slušamo istu prièu koju smo slušali i prije prethodne mirovinske reforme, sve upuæuje na to da meðunarodne institucije nemaju jasne vizije veæ idu od situacije do situacije, ne ulazeæi u dugoroènije rješavanje tog problema.

Podsjetio bih na kraju na definiciju kratkog roka u ekonomiji - to je vrijeme iluzije koje traje dok neka mjera ne oèituje svoje negativne uèinke. Prema tome vrijeme iluzije može dugo trajati, ali kad se oèituje vrijeme je za reforme - ali samo pod uvjetom da to opet ne bude ulazak u avanturu nove iluzije.

<	srpanj, 2010					>
P	U	S	È	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljaèa 2011 (3)
Studeni 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (21)
Lipanj 2010 (10)
Travanj 2010 (2)
Veljaèa 2010 (1)
Sijeèanj 2010 (5)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (7)
Rujan 2009 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?