Name Required

I want you to get mad!

nedjelja, 12.08.2012.

Pa naravno da narod ne želi rat

Pa naravno da narod ne želi rat. Zašto bi neki jadni seljak htio riskirarati svoj život u ratu, kada je najbolja stvar koja mu se u njemu može dogoditi da se vrati kući i da nađe svoje imanje netaknuto. NARAVNO, OBIČNI LJUDI NE ŽELE RAT; niti u Rusiji, niti u Engleskoj niti u Americi, a niti u Njemačkoj. To se razumije.
No, vođe zemalja su ti koji određuju politiku, i uvijek je lako POVUĆI LJUDE, radilo se o demokraciji ili fašističkoj diktaturi, parlamentu ili komunističkoj diktaturi. Imali prava glasa ili ne, narod se uvijek odaziva na poziv vođa. To je lako. SVE ŠTO TREBA UČINITI JE REĆI IM DA SU NAPADNUTI, I OPTUŽITI MIROTVORCE ZA NEDOSTATAK DOMOLJUBLJA I IZLAGANJE ZEMLJE OPASNOSTI. Djeluje u svim zemljama na isti način.

Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffea, Hitlerov nasljednik i ReichsJägermeißter, u zatvoru u Nürnbergu
izvor: http://www.snopes.com/quotes/goering.asp

12.08.2012. u 22:19 • 0 KomentaraPrint#Share

nedjelja, 18.03.2012.

Forget the politicians…

by George Carlin

The politicians are put there to give you the idea that you have freedom of choice … you don’t.

You have no choice. You have owners. They own you. They own everything. They own all the important land. They own, and control the corporations. They’ve long since bought, and paid for the Senate, the Congress, the state houses, the city halls, they got the judges in their back pockets and they own all the big media companies, so they control just about all of the news and information you get to hear.

They got you by the balls.

They spend billions of dollars every year lobbying … lobbying, to get what they want … Well, we know what they want. They want more for themselves and less for everybody else, but I’ll tell you what they don’t want … they don’t want a population of citizens capable of critical thinking.

They don’t want well informed, well educated people capable of critical thinking. They’re not interested in that … that doesn’t help them. That’s against their interests. That’s right. They don’t want people who are smart enough to sit around a kitchen table and think about how badly they’re getting fucked by a system that threw them overboard 30 fuckin’ years ago. They don’t want that.

You know what they want? They want obedient workers … Obedient workers, people who are just smart enough to run the machines and do the paperwork. And just dumb enough to passively accept all these increasingly shittier jobs with the lower pay, the longer hours, the reduced benefits, the end of overtime and vanishing pension that disappears the minute you go to collect it, and now they’re coming for your Social Security money. They want your fuckin’ retirement money. They want it back so they can give it to their criminal friends on Wall Street, and you know something? They’ll get it … they’ll get it all from you sooner or later cause they own this fuckin’ place. It’s a big club and you ain’t in it. You and I are not in The big club.

By the way, it’s the same big club they use to beat you over the head with all day long when they tell you what to believe. All day long beating you over the head with their media telling you what to believe, what to think and what to buy. The table has tilted folks. The game is rigged and nobody seems to notice. Nobody seems to care.

Good honest hard-working people … white collar, blue collar it doesn’t matter what color shirt you have on. Good honest hard-working people continue, these are people of modest means … continue to elect these rich cocksuckers who don’t give a fuck about you. They don’t give a fuck about you … they don’t give a fuck about you. They don’t care about you at all … at all … at all, and nobody seems to notice. Nobody seems to care. That’s what the owners count on. The fact that Americans will probably remain willfully ignorant of the big red, white and blue dick that’s being jammed up their assholes everyday, because the owners of this country know the truth. It’s called the American Dream cause you have to be asleep to believe it …

Source: http://www.silverbearcafe.com/private/05.10/carlin.html

18.03.2012. u 21:52 • 0 KomentaraPrint#Share

petak, 03.06.2011.

Naviknuti kao konj na sedlo (II)

Prošli put sam se raspisao o nezgodnoj osobini magaraca, a to je da se priviknu na batine. I dok činjenica da magarac dobiva batine upućuje da je svojeglv i neposlušan (odnosno da još misli svojom glavom), slična usporedba o konju naviknutom na sedlo ne podrazumijeva ništa više do puke poslušnosti. Zadnji puta me mučilo zašto država ne daje, a sada me kopka zašto uzima.


Death and Taxes
Ako ste gledali film Meet Joe Black, ovu ste rečenicu čuli mali milijun puta. Znamo da se mora samo umrijeti i platiti porez. Tome nas uče, tako nas odgajaju, to prihvaćamo, bude dan pa večer i mi vidimo da je to dobro. Svi koji imaju drugačije mišljenje ubrzo će biti počašćeni nekom od etiketa kao što su šarlatan, čudak, neozbiljan, komunist, liberal, sve to zato što smo se poput poslovičnog konja toliko navikli da nas jašu, da više nismo u stanju pojmiti drugačiji svijet.
Znate, u Orwellovoj Tisućudevetsoosamdesetčetvroj, službeni jezik zove se novogovor. Filozofija novogovora počiva na ideji da do zlomisli (hereze; kontrarevolucije) nemože doći ako se eliminiraju riječi koje bi nas do nje dovele. Primijenjeno na ovu temu; kako se puno češće kaž "Moramo plaćati porez."? - Dužni smo plaćati porez. Dužni smo? Što smo to uzeli pa da nekom dugujemo? Razumijete li sada malo bolje na kojim se sve razinama svijesti infiltrira koncept da država ima pravo uzimati porez, do te mjere da ono što zaradimo, odmah postaje "dug" državi. Pa evo, čak i Jadranka "oprašta dugove", a zapravo oslobađa od obveze plaćanja poreza...

Ja ne bih bio ja, kada ne bih rekao da treba krenuti od početka, vratiti se osnovama.

Zašto država ubire poreze
Iz dva temeljna razloga: da bi namakla novac za plaćanje zajedničkih potreba, te da bi (de)stimulirala određene oblike ponašanja odnosno potrošnje. Ti se razlozi mogu međusobno isključivati (trošarine na alkohol i cigarete) ali najčešće se uzima, jer tako mora biti, jer je tako oduvijek, jer je tako svuda u Europi, jer smo tako navikli i jednostavno - kako bi to bilo da se država odrekne svog novca?

Prihodi
Mnogi moji sugovornici govore o ubiranju poreza kao o nečem samo po sebi razumljivom, čak i kad je nepopularno; u rangu s prirodnim nepromjenjivim zakonima fizike. Ljudi se smatraju poštenima ako podrazumijevaju da je polovica onog što zaradimo zapravo - državno. Poput kumuliranja kamata na primjeru kupnje stana iz članka "Ekonomija kao ramjet", država samo grabi, grabi, grabi.... Prvo zagrabi kada nam poslodavac isplaćuje plaću uzme oko polovice, zatim kada kupimo nešto zgrabi 23% PDV-a, a i u ostatku cijene dobar dio love na ovaj ili onaj način ide državi. Mi ne potrošimo sve, pa dignemo kredit i kupimo stan, pa nam oporezuju taj novac kojeg nismo ni vidjeli odnosno nekrentinu koja neće biti naša sve dok ne otplatimo kredit, pa kupimo i rabljenu kramu, pa platimo porez i na nju, i svake godine, tek tako, platimo godišnji porez na vozilo... Oni među nama koji još k tome vode vlastiti posao bolnije nego ja znaju do koje mjere idu parafiskalni nameti upitne zakonitosti. Sve to proizlazi iz ustavnog načela da vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru. (Članak 48.) No to baš i nije tako u praksi; naravno, odnosi se uglavnom na male. Onaj tko zarađuje 7.000 kn bruto da veći dio svojih prihoda u proračun od nekog tko zarađuje 12.000 bruto a ne potroši sav novac nego ga štedi. Paradoksa ima toliko i svima su znani da ih ne treba nabrajati, a izdvojit ću samo činjenicu da država s jedne strane daje poticaje za stambenu štednju, potiče kupnju i jamči za kreditiranje stanova, a onda kasnije rebne 5% poreza na promet nekretnine.... Iz šupljeg u prazno... Ali to nije tema ovog teksta.

Rashodi
Ma kako god to bilo, to nam je potrebno za škole, bolnice, vrtiće, za željeznicu, policiju, tupe moji neistomišljenici naviknuti na svoja sedla i uzde nemogavši pojimiti drugačiji svijet. Pogledajmo samo našu vrlu vladu:

Uploaded with ImageShack.us

Ok pogledali ste je i nasmijali ste se, a sad pogledajmo malo brojkica. Ovo je tablica iznosa državnog proračuna u milijardama kuna.


izvor: Dunja Beš i Katarina Ott Kratka povijest rebalansâ hrvatskog državnog proračuna 1999-2009., Newsletter Instituta za javne financije broj 50, kolovoz 2010. [PDF].
Uploaded with ImageShack.us

E sad, par napomena: Prvo i osnovno, državni proračun je dokument u kojem su pobrojani svi novci koje država planira ubrati i potrošiti u jednoj godini. Svakako preporučujem cijeli broj IJF-ovog newslettera (samo 7 strana), ali rebalans, tj. promjena stavka u toku godine nije tema ovog posta.
Dakle, u zadnjih deset godina, mijenjalo se što sve ulazi u proračun što objašnjava neke nagle skokove, ali ovdje strše dvije gorke činjenice:
- država niti jednom nije bila u stanju točno predvidjeti prihode i rashode,
- država je u samo 10 godina povećala potrošnju za red veličina jedan puta.
Pitanje - da li smo 2009. živjeli dvaput bolje nego 1999.? Jesmo li imali veća socijalna, zdravstvena, radna prava i druge privilegijice?
Neki će kriviti kupovanje socijalnog mira, neki lažne branitelje, treći kriminal vladajućih struktura... ... sve to može i ne mora biti točno, no iz tablice se vidi da čak i kad država uprihodi više od planiranog - ona nađe način da to potroši! Vjerujte, da se ne radi o korumpiranom Hrvatistanu, brojke bi izgledale jako slično. Države troše novac zato jer ga imaju, a ne zato što imaju viziju što s njime napraviti. Lišeni svake apstraktne motivacije, cilja, misije i vizije, velike slike, administracije širom svijeta isisavaju životni sok društva, naše prekovremene, naše snove, nade i želji, našu djecu koju nećemo imati jer se bojimo za egzistenciju....

Ali to nije sve
Domaći izdajnici spremaju nam i poreze na imovinu, kapitalnu dobit, nasljedstvo, PDV na lijekove, kruh i mlijeko, da nas dodatno osiromaše, da uzmu još malo novca od onog što je preostalo od zadnjeg oporezivanja... Zapamtite moje riječi: Kada najavljuju uzimanje novca, političari će uvijek biti jako konkretni i detaljni, no kada budu govorili o trošenju kreće laprdanje, i nikad, ali baš nikad nećete čuti zašto je ta investicija potrebna, dobra, koliko će pojeftiniti nešto drugo... Mi se nećemo ljutiti, jer znamo da država troši - svoj novac, zar ne?

Javno privatno partnerstvo
Istinabog, većinu teksta posvetio sam politici i porezima, ali nikako ne bismo trebali zaboraviti i poslovnjake. Kerum kaže, da ne može platiti blagajnicu više nego što je to tržišni prosjek, jer to bi bilo nerazumno. Ipak to je njegov novac... T-Com odredi dividendu, pa najavi otpuštanje više stotina ljudi. Vip napravi sličnu najavu i onda kaže - dat će im otpremninu u visini 15 plaća. Znači - tek za 15 mjeseci taj ti radnik neće biti teret, pa gdje si uštedio? Poslodavci se rješavaju ljudi i njihova primanja nazivaju troškovima. Svaka čast večini malih poduzetnika i obrtnika koji grizu svoj kruh zajedno sa svojim radnicima, ali svi znamo kako kompanije troše a kako štede. Ali - i to je njihov novac, zar ne?

03.06.2011. u 22:50 • 0 KomentaraPrint#Share

četvrtak, 02.06.2011.

Romper la cadena



I dok se kreativci nadmeću u tome kako što bolje napisati što gore o papi, crkvi i vjeri, ja ću pišati kontra vjetra.
Danas sam čuo neki re-mix ili kako se to već zove kada pustiš snimku govora preko neke new-age muzike, pa zvuči kao velika umjetnost. U njemu veliki čovjek i papa Ivan Pavao II. na španjolskom govori manje-više ove riječi:

“Romper la cadena”
No al egoísmo.
No a la injusticia.
No a la desesperanza.
No a los caminos sin Dios.
No al odio y a la violencia.
No a la mediocridad.
Sí a la fe y al compromiso con la vida.
Sí al respeto de la dignidad de todos por igual.
Sí a la justicia, al amor y a la paz.
Sí a la solidaridad con todos, obligándose especialmente hacia los más necesitados.

A fin de cuentas, sólo el amor salva.


Prekidanje lanca
Ne egoizmu.
Ne nepravdi.
Ne beznađu.
Ne putevima bez Boga.
Ne mržnji i nasilju.
Ne osrednjosti.
Da vjeri i predanju životu.
Da poštovanju dostojanstva sviju jednako.
Da pravdi, ljubavi i miru.
Da solidarnosti sa svima, posebno obvezujći se najpotrebitijima.

Na kraju krajeva, samo ljubav spašava.

Amen
Kako smo samo ovih dana i godna gladni upravo takvih riječi....

02.06.2011. u 22:24 • 1 KomentaraPrint#Share

srijeda, 18.05.2011.

Naviknuti ka tovar na batine (I)


Mudar je naš narod kada kaže da se netko naviknuo na nešto kao magarac na batine ili konj na sedlo. Iako bi se mogli lijepo zabaviti suptilnim razlikama između ovih poslovica, zajedničko im je navikavanje na nametnute neprirodne stvari koje s vremenom bez razmišljanja uzimamo zdravo za gotovo i ne pomišljajući da bi stvari mogle, i dapače - morale biti drugačije.

Nedavno sam dobio forwardušu u kojoj se opisuje što su sve navodno Libijci dobivali besplatno od države za vrijeme vladavine Moamera el Gadafija. Ne ulazeći u točnost tog maila, činjenica je da s vremena na vrijeme naletimo na informacije što je sve od onog što mi skupo plaćamo, u nekim zemljama besplatno ili jako jeftino. Prvenstveno mislim na zemlje arapskog svijeta i bivšeg SSSR-a bogate energentima. Neke od tih zemalja nisu nužno bogate na svim poljima, ali svoje nacionalno bogatstvo kojeg imaju dijele s narodom. Ne moramo ići dalje od Slovenije koja je svoju kompletnu ekonomiju stvaranu u komunističkom režimu privatizirala pomoću vaučera: od novorođenčadi pa do staraca svaki je Slovenac dobio bon za kupnju određenog broja dionica. Ne ulazeći u stručne, tehničke i političke detalje, svaki je građanin dobio dio nacionalnog bogatstva.

A mi? Mi smo jadni, mali siromašeni, ratom razrušeni, u pretvorbi pokradeni, od Bandića i hadezea opustošeni, od svih živih izdani i nemamo ništa.... Ma da? Tako smo siromašni i nemamo ništa, a to ništa Eunija traži da što prjie privatiziramo. Zar očekujete od velikih korporacija da bi nešto uzele što je bzvz i neprofitabilno? To me sve podsjeća na onaj vic kad mali Perica u komunizmu piše zadaću: Prije rata živjeli smo pod kraljem a narod je bio jako siromašan i ništa nismo imali. A onda su došli okupatori i sve su nam uzeli...

Pa što mi to imamo?

Ne očekujte od mene neki veliki odgovor. Pa točne podatke nema ni vlada, a ja mogu tek nagađati. Nagađam, da Hrvatska ima ogromne količine zemlje. Svakojake zemlje. Građevinske, poljoprivredne, neobrađene, ravničarske, brdske, plodne, kamenite, šumske, uz obalu, uz rijeke... Ona zemlja koja je na ovaj ili onaj način u državnom vlasništvu, uglavnom zjapi neiskorištena, zapuštena, puna korova, divljih deponija, raj za glodavce! Republika Hrvatska u dvadeset godina postojanja nije imala vizije što da radi s tom zemljom, što znači - ne treba joj. I umjesto da se povedemo za primjerom zemalja s početka ove priče, pa da podijelimo zemlju ljudima, vlade će i ubuduće sjediti na mrtvom kapitalu, a mi ćemo idalje smatrati kako je to "njhova" zemlja i da "oni" imaju pravo upravljati s njom kako žele. Dapače, da nam netko i da tu zemlju, doživjeli bismo kao da nam je nešto poklonjeno a ne vraćeno ili povjereno na upravljanje. Navikli smo na siromaštvo i nepravdu, kao konj na sedlo i zapravo racionaliziramo takav sustav kao normalan. "Dobro, reci mi, a zašto bi ti država trebala dati svoju zemlju?", upitao me moj sugovornik.

Kada bismo pametno postavili pravila igre, moglo bi biti jako zanimljivo. Znači, svi građani RH, živi na dan 1. 1. dvije i neke godine, dobe kupon koji im daje pravo na jednaku površinu zemlje. Kuponi se mogu ili zamijeniti za zemlju (realizirati), ili prodati. Roditelji ne mogu prodati kupone svoje djece ni pod kojim uvjetima, ali ih mogu realizirati, s time da se zemlja nemože otuđiti do punoljetnosti djeteta. Nerealizirani kuponi se mogu nasljeđivati prema zakonima o nasljeđivanju. Zemlja stečena realizacijom kupona ne bi odmah prešla u vlasništvo nego bi je građanin dobio na neko određeno vrijeme (5-10 godina) na besplatno korištenje. Po isteku roka korisnik se može knjižiti kao vlasnik. Kvaka 22 treba biti da zemlja nije dana na korištenje bezuvijetno. Korisnik bi svake godine o svom trošku trebao na propisani način dokazati da je ta zemlja u upotrebi - da na njoj nešto raste i da se to što raste održava ili ubire, odnosno da je na njoj nešto sazidano i da je to nešto u upotrebi. Ako se zemlja ne koristi na propisani način, zemlja se može dodijeliti nekom drugom na korištenje.
Problemi mog koncepta su da država sama ne zna čime raspolaže, te da nemam ideju kako odlučiti tko će dobiti najatraktivnije i najplodnije zemljište. Osim možda po principu "Tko prvi njegova djevojka", no tko odlučuje tko je prvi? Možda napraviti javno izvlačenje, poput lutrije za američku zelenu kartu; to bi bilo najmanje pravedno rješenje, ali jedino koje isključuje korupciju.
Ali zašto stati samo na državnom zemljištu? Ima li pravo zajednica prisiliti vlasnike neiskorištenog zemljišta da ga počnu koristiti? Zamislimo situaciju: Nalazite se na otoku. Loše je vrijeme, brodovi ne voze, a dijete hitno treba na kopno, u bolnicu. Čak ni helikopter ne može doći od Splita. Jedino plovilo u luci koje bi se moglo mjeriti sa valovima je gliser od stranca koji dolazi samo ljeti, ali kod barba Joze je ostavio ključ. Ima li Barba Jozo pravo dati brod na korištenje da se spasi život? Neće se provaliti u njega, neće se ukrasti niti oštetiti, koristit će se u svrhu u koju je namijenjen, i to samo dok gazde nema, natankat će mu benzine, a i spasit će se život?
Jedna od filozofskih definicija vlasništva kaže da se privatno vlasništvo ne smije postaviti tako da isključuje drugima korištenje te stvari. Ne vidim razloga zašto bi se, uz ne diranje prava vlasništva, ne bi moglo regulirati pravo korištenja. Kao i u prethodnom primjeru morali bi se zadovoljiti neki kriteriji: Prvo i osnovno da vlasnik ne koristi zemlju, da vlasnik dobije neku naknadu za korištenje, da se zemlja ne devastira trajno (npr.: na neobrađenoj njivi neće se saditi voćnjak, a zapušteni vinograd ne smije se posjeći nego dovesti u red), zatim korisnik mora imati zajamčeno korištenje zemlje na rok u kojem će mu se isplatiti dovođenje zemlje u red, a možda da mu se da i pravo prvokupa. Ovakvo što ne bi bilo bez presedana, jer kada je u pitanju ograničeni resursi, kao što su obale, šume, radijske frekvencije, država u pravilu gleda na vlasništvo kroz prizmu koristi za zajednicu. Dapače, nakladnik koji se ne pridržava koncesijskog ugovora za određenu frekvenciju, gubi je. Zašto, o zašto, zemljoposjedniku koji uzgaja koprive i maslačak, ne bi smjeli samo privremeno uzeti zemlju i dati nekome tko će na njoj zaraditi dovoljno novca i za sebe, i za državu i za najam zemljoposjedniku? Konačno, ako postoji prisilna prodaja kada je riječ o izgradnji cesta, pruga i slično, zašto bi bila tako nezamislivo i nametnuto iznajmljivanje?

Ovakvim ludim programom, koji će mnogima smrditi na socijalizam, jer su se tako lijepo navikli na svoja sedla, odjednom bi nezaposleni imali priliku nešto raditi na svojoj zemlji, povećala bi se poljoprivredna proizvodnja, okrupnila bi se zemljišta, neki bi i zaradili prodajući svoje kupone, jer nemaju afinitet za zemlju, a oni koji žele obrađivati zemlju imali bi jeftine zemlje za kupiti na pretek. Povećao bi se i izvoz, jer mnogi obrazovani gradski ljudi koji sada nemaju niti zemlje niti love da je kupe, pronašli bi svoju nišu, kako na toj maloj parceli koju su dobili, uzgojiti neku kulturu koju mogu prodati vani gdje postoji velika potražnja za ekološki uzgojenom hranom. Ljudi bi time dobili veliki poticaj da postanu poduzetni, aktivni, misleći, nezavisni, ali nekako mi se čini da je to glavni razlog zbog kojeg ovaj film nećemo skoro gledati u Hrvatistanu. Barem dok se u politiku ne uključe ljudi koji imaju snage provesti ga u djelo i početi skidati naše tovare s ovisnosti o batini.

18.05.2011. u 23:30 • 5 KomentaraPrint#Share

srijeda, 16.03.2011.

Obitelj

Obitelj je, uči nas sociologija, temeljna jedinica društva. Društvo, dakako poznaje i druge oblike organiziranja, ali obitelj je jedina koja se organski reproducira. (Pojedinac se, naravno, može razmnožavati i izvan obitelji, ali izolirani pojedinac ne čini društvo.) Obitelj je zapravo najpostojanija i najstarija vrsta među pojedincima koja postoji, što je čini odličnim kandidatom za preživljavanje u budućnosti.
Zbog svega rečenog, ne čudi što se brojne škole mišljenja - od religija do ideologija - trude steći kontrolu nad institucijom obitelji - bilo kroz afirmaciju njenog položaja, bilo kroz njeno dugoročno uništenje.

---- Kome se žuri, može preskočiti sljedeći odlomak ----

Zadržat ću se na našem malom segmentu svijeta, koji širokim prstenom okružuje Mediteran, obitelj je temelj prava; ono pravo koje je imao otac odnosno poglavar plemena, prenosilo se u zakonodavstvo dalje na zajednicu i državu. Kršćanstvo uzima obitelj kao svoju temeljnu metaforu u kojoj je Bog otac, Crkva majka a svi smo mi braća. Kontrolom obitelji, kroz ženidbu, rimokatolička crkva u Europi pokušavala je spriječiti međukonfesionalne brakove, koji su posebno opasni kada svog neistomišljenika ili protivnika želite prikazati kao neprijatelja: ti brakovi takve teze sijeku u temelju. Marksizam ne gleda na obitelj kao na nešto pozitivno; ona mu ne odgovara jer čovjeku daje osjećaj sigurnosti i pripadanja, a to je upravo zadatak diktature proletarijata, a u praksi izazivanje osjećaja NEsigurnosti je bilo puno važnije. Suvremeni postmoderni kapitalizam malo je podvojen u svom odnosu prema obitelji: s jedne strane, on treba povećanu potrošnju koju obitelji generiraju, ali opet smeta mu povezanost, lojalnost i određena doza ne-materijalizma u odlučivanju, koje nas čini lošim radnicima i lošim potrošačima.

Ako zanemarimo velike "-izme" iz prethodnog odlomka, današnji obični ljudi se također svrstavaju na liniji za ili protiv obitelji ma što govorili riječima i mislili mislima. Ja se, da prostite, ne slažem ni s jednim ni s drugim; odnosno - imam svoje razloge za obtelj. Ako vas zanimaju - nastavite čitati, ako ne, doviđenja i hvala na suradnji!

Današnjim se obiteljima može puno toga prigovoriti. I sam sam dugo godina zamjerao obitelji da guši osobnost pojedinca, da institucionalizira ljubav, da propisuje ono što nijedna osoba ne može drugoj zapovijediti na silu i slično. [Da se razumijemo - nisu sve moje skepse prema obitelji proizlazile iz one obitelji u kojoj sam odrastao. Naprotiv. U mnogim smo stvarima imali sreće!]. Krenimo od gušenja pojedinca. Ne sporim da je to u određenoj mjeri točno, jednako u onoj u kojoj možemo odbaciti one dijelove kirurgije koji bole. Bole, ali za naše dobro. Obitelj nam trlja u facu da smo dio prirode u daleko većoj mjeri nego što smo mi voljni priznati i sami sebi, a kamoli drugima. U obitelji se rađamo, rastemo, učimo, hranimo, branimo, razmnožavamo, odgajamo djecu, starimo, umiremo - baš kao i tuljani, krave, rode, miševi, deve ili sokolovi. Kako se zove onaj osnovni zakon koji pokreće i oblikuje život u prirodi? Evolucija, odnosno načelo preživljavanja najprilagođenijih. U prirodi postoje vrste koje soliraju i one koje žive u skupinama. Dame i gospodo, majmuni žive u skupinama. Rekli smo da se u skupinama životinjama uče životne istine, a kod društvenih životinja jedna od najvećih istina je - odvoji se od grupe, i nećeš još dugo! To rekavši samo objašnjavam tendencije nekih obitelji da guše pojedinca - nipošto ne pravdam. Ono čime se pojedinac može okoristiti čak i u takvim obiteljima jest da bude - bolji, jači. Ako postoji dominantan pojedinac u obitelji, mudar će naučiti kako i kada mu se suprotstaviti, kako ga izmanipulirati, kako dobiti ono što želiš; kada se boriti, a kada povući. Gledajući sukobe u obitelji (naravno koji se javljaju u nekoj normalnoj mjeri) dijete i mladi čovjek uči na svom ali i na tuđim primjerima; savladava interpersonalnu komunikaciju, gradi odnose, uči uloge, trenira se za budućnost... Oni koji odrastaju samo s mamom i tatom jednostavno su prikraćeni za to iskustvo.

Osim zamjerki koje ima pojedinac, i samo društvo prepoznalo je i opasnosti koje donosi obitelj, a koje možemo svesti pod zajednički nazivnik nepotizma. Naravno, nepotizam kao pogodovanje rođacima u javnim stvarima ne valja. U privatnim stvarima, to ne nazivamo nepotizam, ali definitivno nemamo pozitivno mišljenje prema tome; nekako smo skloni one koji su svoje bogatsvo ili imetak stekli obiteljskim radom i suradnjom gledati kao gotovane, tatine sinove... Istna, često imamo i povoda za takvo razmišljanje, ali kako netko reče, nema gore stvari od dobrog savjeta koji daje osoba koja ga se ne pridržava. Gospodin Götz Wolfgang Werner, osnivač i vlasnik DM-a (Drogeriemarkta) smatra da je sramota naslijediti hrpu love. Ja mislim da nije tako. Povijesno gledano, ljudi za razliku od životinja, prvi su počeli preositi svoje znanje na potomke. Zato smo izmislili jezik, slikanje, simbole, pismo, a to nas je i zauvijek pokrenulo u smjeru kojem nijedna druga životinja nije krenula (barem tako sada znamo). Dakle, kada je jednom netko naučio paliti vatru kremenom, njegovi potomci nisu to morali otkrivati. Dapače, za besmislen posao ostale su poslovice "otkrivanje tople vode" odn. "ponovno otkrivanje kotača" u engleskom jeziku. Gradili smo i gradimo svoje znanje na znanjima ranijih generacija, gradimo svoje gradove nadograđujući gradove stare i po nekoliko tisuća godina, dan danas koristimo ceste koje su trasirane i probijene kroz planine i močvare prije više stotina godina, eksploatiramo šume koje su drugi sadili, a sadimo mladice koje će netko drugi sjeći - i to sve ovdje u Hrvatskoj. Nikakva mistika ili ezoterija. Pravilo nastavljanja štafete života i konstantne gradnje na osnovama predaka važi u svim segmentima života koji mi u ovom trenutku padaju na pamet. Gospodin Werner, i mnogi od nas misle da su lova i imovina iznimka. Ako ja poput žiška u kruhu moram se zubima izboriti za svoje mjesto u ovom svijetu, zašto, ali zašto bih to želio svojoj djeci? Slažem se sa Wernerom da djecu ne smijemo razmaziti, da ih trebamo školovati, naučiti kako biti dobar gospodar, ali smatram da im treba ostaviti i materijalni temelj na kojem će pripremati teren na kojem će dalje zidati njihova djeca...
Svaka politika koja oporezivanjem destimulira ulaganje u trajna dobra i njihov ostanak u obitelji (porez na imovinu, porez na nasljedstvo, porez na darove unutar obitelji) ide za time da uništi viškove što su ranije generacije stvarale. Time bi svaka generacija startala od nule, i bivala zaokupljena pukim preživljavanjem, što vlastima odgovara, jer čovjek koji se bori za osnovne stvari, nema vremena za borbu za pametnije stvari.

Obitelj, dakle ima moć; moć da nas štiti, te da suprotno od socijalnog darvinizma, omogući preživljavanje i onima koji biološki nisu najjači. Istovremeno upravo u sklopu darvinizma, na taj način osiguravaju društveni opstanak najsložnijim i najuspješnijim obiteljima. Kako često volim pisati, moć se običnom čovjeku sustavno ogađuje. Tako znam za samohranu majke više djece. Žena je obična radnica. Ima stan, djeca se školuju. Dobro im je. Ljudi za njih odmahuju rukom - 'pa to su ti Hercegovci..." kao da je time sve rečeno, pa i to da "mi" nismo, i ne želimo biti kao "oni". Pitam ja "A što je loše u tome, podržavati sestru, sestričnu, tetu, ujnu, šogoricu? Njena djeca su moji nećaci, bratići, neka se školuju. Danas-sutra ću ih zaposliti, ili će oni zaposliti moju djecu ili će mi biti partneri u poslu, a ako ja ili tko od moje djece propadne, pomoći će. Što je loše u tom sustavu? Što tu ne vrijedi primijeniti. Daš nešto; dobiješ nešto. Na kraju, kada ostarimo, tko će se brinuti za nas? Država? Firma? Stranka? Crkva? Prijatelji? Susjedi? Ma najvjerojatnije je (znači: naj-vje-ro-jat-ni-je a ne 100% sigurno) da će to biti naša djeca i rođaci.

I zato smatram da bi svaka politička opcija koja zaslužuje moje razmatranje uoči zaokružilice trebala jasno definirati poteze kojima se obitelj jača, potiče, utvrđuje i štiti, kako je u ostalom i zapisano u Ustavu.

16.03.2011. u 00:03 • 4 KomentaraPrint#Share

srijeda, 16.02.2011.

Od sinoć Name Required i na Facebooku

Od sinoć, ovaj je blog dostupan i na društvenoj mreži. Za sada samo prebacujem stare članke, a tko zna što će se od planova i ostvariti. Ova adresa do daljnjeg ostaje primarni dom ovog bloga, a FB služi okupljanju publike.

16.02.2011. u 23:36 • 1 KomentaraPrint#Share

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2012  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (3)
Studeni 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (21)
Lipanj 2010 (10)
Travanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (5)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (7)
Rujan 2009 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Terapijsko pisanje o smislu života i budućnosti svijeta.

Vaši komentari me nadahnjuju! Raspalite!

Imam novi RSS feed!

Odabrani postovi

Moji




Posuđeni

Linkovi

Sex, politika i gospodarstvo
vrijedi pročitati

Nova politika
Blog na kojem ekipa re-posta svoje tekstove o politici

Spasimo Hrvatsku
Još jedan lik koji pisanjem bloga želi promijeniti svijet

Blog.hr
Blog servis

Poruka muriji i špijunima: For the record: nisam povezan ni s jednim od navedenih sajtova!

Müsli

Kaže stari: "što vam fali su bar neki ideali, ili netko da vas tlači; da niste samo potrošači".

Zemlja je predivna, a mi ni gladni ni siti

Mi samo živimo iz dana u dan, svaki san davno nestao je izbrisan.

A mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama,
Lipa naša silovana!


Ne bojte se biti sveti!

Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!


Otpilili su grane na kojima su sjedili
Iznemogli od vike
Kako se moglo piliti brže, i padali
S treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu
tresli su glavama pileći i pilili dalje.


"I will tell His Majesty what a king is. A king does not abide within his tent while his men bleed and die upon the field. A king does not dine while his men go hungry, nor sleep when they stand at watch upon the wall. A king does not command his men's loyalty through fear nor purchase it with gold; he earns their love by the sweat of his own back and the pains he endures for their sake. That which comprises the harshest burden, a king lifts first and sets down last. A king does not require service of those he leads but provides it to them. He serves them, not they him."

Tko želi nešto učiniti, nađe način. Tko nešto ne želi učiniti, nađe ispriku.



Free Hosting
Koristim